Hegel – APSOLUTNI IDEALIZAM

BIOGRAFIJA Hegel je živeo od 1770. do 1831. Radio je kao univerzitetski profesor u Jeni, Hajdelbergu, a od 1818. u Berlinu. Bio je rektor berlinskog univerziteta. Njegova filozofija bila je službena, oficijelna filozofija pruskog carstva. Glavna Hegelova dela su “Nauka logike”, “Fenomenologija duha”, “Filozofija istorije”, “Estetika”, “Osnovne crte filozofije prava”, “Istorija filozofije”. Na Hegela su uticali Fihte i Kant, a sa Šelingom je bio prijatelj. Hegel je najpoznatiji po svojem filozofskom sistemu i svojoj filozofskoj metodi. Njegov filozofski sistem proizilazi iz njegove filozofske metode. Hegel je bio filozof zastrašujuće, monumentalne ambicije. Njegova filozofija nastoji da ugradi u sebe sve prethodne filozofije. U Hegelovoj filozofiji nema prostora za Boga koji bi bio s one strane univerzuma. Georg Vilhelm Fridrih Hegel rodio se 27.08.1770. u Šturgartu. Hegelov otac Georg Ludvig je bio niži državni službenik na dvoru vinterbeškog vojvodstva. Hegel je bio najstariji od sve dece. Njegov mlađi brat Georg Ludvig postao je oficir i učestvovao u Napoleonovom pohodu na Rusiju. Majka mu je umrla kada mu je bilo 11 godina. Hegel je bio veoma vezan za svoju sestru Kristinu. Kristina je osećala snažnu privlačnost brata. Nakon Hegelovog venčanja (u njegovoj 40 godini) Kristinu je obuzelo nešto što će Hegel kasnije nazvati histerijom. Godine 1820 smeštena je u duševnu bolnicu, ali odmah je naredne godine puštena. Tri meseca nakon bratovljeve smrti Kristina je izašla u šetnju i utopila se. 1779 umire njegov otac i ostavlja mu skromno nasledstvo. Januara 1801 Hegel odlazi u Jenu gde na univerzitetu drži predavanje za koja nije primao platu. Uzor čitave Hegelove generacije je bio Gete. Čak je zabeleženo pismo koje je Hegel pisao Geteu iz Berlina: ’’Mojoj unutrašnjoj prirodi da li ste hranu i snagu da odoli apstrakciji i da pomoću vaših slika odredim sebi pravac kao pomoću signalnih vatri’’. Hegel je celog života slavio dan kada je pala Bastilja. Sloboda je ostala glavna preokupacija Hegelovog mišljenja. Pošto je 1793 godine diplomirao, Hegel je počeo da radi kao kućni učitelj u domu Karla Frodriha Štajgeram Fon Čuga, aristokrate iz Berna. Hegel kao kućni učitelj se osećao izolovanim i povremeno je patio od duboke depresije. Godine l829/30. Hegel je bio rektor Berlinskog univerziteta i kao rektor držao je dva govora. Umro je l4. novembra l83l., od kolere, koja je tada vladala u Berlinu. Sprovod mu je bio veličanstven, učenici su se tešili time što su takvog čoveka imali u svojoj sredini, što su od njega mogli da uče, što su s njim mogli da budu u ličnom dodiru. Georg Vilhelm Fridrih Hegel je najznačajniji sistematizator filozofije nakon Aristotela. Već nakon sholastičke i renesansne filozofie filozofiranje je zahtevalo podrobno poznavanje prethodnih filozofskih teorija i sistema. Hegel se smatra poslednjim’velikim’ filozofom sistema, budući da je nakon njegovog izlaganja dijalektičkog sistema dugo vremena shvatano da više ništa novo ne može da se pojavi u filozofiji, i da naukama jedino ostaje da ‘popune’ mesto koje im je u svom sistemu odredio Hegel. Hegelova filozofska metoda(ne metoda, već vlastita istinska priroda samih stvari) naziva se dijalektika.   Uvod u sistem i dijalekčička metoda LOGIKA NAUKA O BITKU Kvalitet Kvantitet Mera NAUKA O BITI Bit Pojava Stvarnost NAUKA O POJMU Subjektivni pojam Objekt Ideja FILOZOFIJA PRIRODE MEHANIKA   FIZIKA ORGANIKA FILOZOFIJA DUHA SUBJEKTIVNI DUH Antropologija Fenomenologija Psihologija OBJEKTIVNI DUH Pravo Moralitet Običajnost APSOLUTNI DUH Umetnost Religija Filozofija   U Hegelovoj interpretaciji čitava istorija filozofije (istorija ljudske zajednice), predstavlja niz usputnih stanica apsolutnog duha koji hita ka vlastitom saznanju.Kruna tog puta jeste samorazumevanje njegovog sistema apsolutnog duha.Kod nejga nema razdvajanja razuma i uma kao kod Kanta. Već su to samo dva pristupa stvarnosti i upućeni su jedno na drugo. Zadatak razuma je da pokaže protivrečnosti a uma da sjednini te protivrečnosti. Da bi se dosegla samospoznaja apsoluta mora se proći  čisto mišljenje (logika), materijalna proroda (filozofija prirode) do istorijskog postojanja (filozofija duha). Za razliku od onih antičkih filozofa koji su dijalektiku shvatali kao metod razvoja znanja,odnosno kao formu zaključivanja, Hegel je otišao korak dalje i dijalektiku shvatio kao racionalni princip razvoja svega postojećeg, ne samo pojmova i ideja. Budući da je smatrao da je filozofija, kao racionalno i umno mišljenje,najviši izraz stvarnosti, tvrdio je i da racionalni princip kojim se razvija filozofsko znanje mora ujedno da bude I princip razvoja svih ostalih aspekata stvarnosti. Filozofija,na taj način, dobija formu saznanja sveta kao celine, kao apsoluta. Pošto je svet kao celina, tj. apsolut, strukturiran kao i umno mišljenje, onda na razvoj sveta može da se primeni forma razvoja uma. Hegel proučava prethodne filozofije pokušavajući u njihovom razvoju da odredi osnovne teme I interpretacije filozofskih i životnih problema, kako bi otkrio i putanju razvoja apsoluta.Pošavši od antičke filozofije, Hegel primećuje da su se prvi metafizičari bavili proučavanjem materijalnog uzroka, odnosno početka bića (onog što postoji). Bez obzira na rešenja koje su nudili – voda, vazduh, apejron – ti rani filozofi se nisu bavili pitanjem nematerijalnog, tj. duha ili uma. Međutim, istorijski se nakon njih pojavljuju Anaksagora i Platon, koji ističu realnost ideje, odnosno racionalnog principa. Nasuprot materijalistima ranog perioda, Platon materiju ne smatra realnom u punom smislu: pošto su sve stvari stvorene po uzoru na svoje ideje, sledi da su ideje te koje imaju najviši stepen realnosti. Kao I Heraklit, i Hegel primećuje značaj borbe suprotnosti –sticanje materije kod ranih antičkih materijalista, protiv Platonovog sveta ideja. Materija i ideja u toj borbi suprotnosti, međutim, ne mogu da opstanu večno – i tu se Hegel bitno razlikuje od Heraklita. Hegel smatra da sukob suprotnosti ili protivrečnosti nužno vodi razrešenju, i to ne u vidu kompromisa između suprotstavljenih stavova, već u vidu jednog novog stava, koji se kvalitativno razlikuje od njih.Hegel uvodi specifičnu terminologiju: istorijski,hronološki i logički prvi stav naziva tezom, njemu suprotni stav antitezom, a treći stav – proizvod borbe suprotnosti –naziva sintezom. Apsolutno se biće po Hegelu nalazi u tri osnovna svoja stupnja, kao apsolutna ideja, kao priroda i kao duh. Apsolutna ideja je ideja u užem smislu ili ideja po sebi, priroda predstavlja ideju van sebe, a duh ideju za sebe i kod sebe, sve tri zajedno čine apsolutno biće. Stupnjevi apsolutnoga predstavljeni su u sledećoj shemi:   Apsolutno  I. Ideja-teza II. Priroda-antiteza  III. Duh-sinteza  1.Logika je nauka o ideji u apstraktnom elementu mišljenja 2.U prirodi ideja postoji konkretno u otuđenom stanju „drugobitka“ 3.Filozofija duha obuhvata ideju koja se ponovo vraća samoj sebi i postaje svesna sebe filozofija istorije   Za Hegela je Ideja= sveukupna stvarnost: različita stanja sveta (stupnjevi stvarnosti) samo su različiti stupnjevi samokretanja ideje Hegel shvata dijalektiku kao kretanje, promenu, shvata je kao proces. Taj proces ima tri stupnja koje Hegel naziva momentima: 1) Prvi korak naziva se teza ili afirmacija. Teza znači stavljanje ili postavljanje. Afirmacija znači potvrđivanje. U prvom momentu postavlja se neko biće ili se potvrđuje neki pojam. 2) Drugi korak naziva se antiteza ili negacija. Antiteza znači suprotstavljanje, a negacija poricanje. U drugom koraku postavljenom biću se suprotstavlja drugo, njemu suprotno biće, ili se poriče neki  pojam. 3) Treći korak naziva se sinteza, ili negacija negacije. U trećem momentu se sastavljaju ono što je postavljeno u prvom i ono što mu je suprotstavljeno u drugom. Treći moment ujedno znači negaciju negacije iz drugog momenta.   Primer “Pupoljak iščezava u rascvatu cveta, pa bi se moglo reći da cvet opovrgava pupoljak; isto tako plod proglašava cvet lažnom egzistencijom biljke, a kao istina stupa plod na mesto cveta. Te se forme ne samo razlikuju nego se međusobno i potiskuju kao nepodnošljive. No ujedno ih njihova skladna priroda čini momentima organskog jedinstva, u kojem ne samo da sebi ne protivreče nego je jedan isto tako nužan kao i drugi; a ta jednaka nužnost sačinjava tek život celine” (Hegel, Fenomenologija duha). Objašnjenje primera 1. Ako postoji cvet, ne može postojati pupoljak. Zato Hegel kaže da se “te forme potiskuju kao nepodnošljive”. Prema tome, potoji suprotnost, protivrečnost između cveta i pupoljka. Oni se nalaze u odnosu teze i antiteze. Međutim, da nije postojao pupoljak, ne bi mogao da postoji ni cvet. Da nisu postojali, pak, i pupoljak i cvet, ne bi mogla da postoji biljka. Upravo stoga suština cveta i pupoljka čini cvet i pupoljak momentima organskog jedinstva – jedinstva biljke. I cvet i pupoljak nužni su za egzistenciju biljke, pa prema tome, sa tačke gledišta biljke ne postoji suprotnost/protivrečnost između jednog i drugog – oni su nužni momenti organskog jedinstva. Pupoljak i cvet sintetisani su u biljci.   Primer biljke nam pokazuje da postoji međuzavisnost između celine i delova. Ljudski organizam ne može da funkcioniše bez, recimo, pluća. Ali pluća bez ljudskog organizma predstavljaju samo beživotnu masu materije, a ne pluća. Prema tome, pluća svoj identitet (suštinu) i svoju egzistenciju imaju samo zahvaljujući mestu koje zauzimaju i funkciji koju vrše u organizmu. Zato će Hegel reći: “Istina je celina”. Stvarna suština i postojanje pupoljka mogući su tek u okviru celine biljka. Biljka je istina pupoljka. Hegel smatra da istorija filozofije predstavlja dijalektičko kretanje, dijalektički proces. Jedan filozofski sistem predstavlja tezu, njemu kontradiktorni sistem igra ulogu antiteze, a neki naredni filozofski sistem sintetizuje prethodna dva filozofska sistema i predstavlja tezu, u odnosu na koju se sledeći filozofski sistem pojavljuje kao antiteza. Tako, recimo, racionalizam predstavlja tezu, empirizam antitezu, a kriticizam sintezu. Kriticizam, pak, kao subjektivni idealizam vrši funkciju teze, čiju antitezu predstavlja objektivni idealizam, dok apsolutni idealizam predstavlja sintezu subjektivnog i objektivnog idealizma.   Hegel smatra da vremenski niz, redosled filozofskih sistema predstavlja razvoj jedne te iste filozofije. Hegelov filozofski sistem predstavlja kraj, završetak tog procesa razvoja. I kao što kod biljke cvet ne može nastati pre pupoljka, a plod pre cveta, isto tako redosled filozofskih sistema nije slučajan, već nužan. Taj dijalektički proces najviše liči na neko putovanje odlaska od kuće, lutanja i vraćanja kući, ali obogaćen novim iskustvima.     Fenomenologija duha Ovo delo zamišljeno je kao uvodu svoj sistem, ali je u njemu ipak realizovan veliki deo budućeg sistema “Svet u stvarnosti nije onakav kakvim izgleda, nego onakav kakvim ga filozofija shvata” Fenomenologija je nauka o–svesti–stvarnosti “Svest je samo pojavljivanje duha”-svesnost da nešto postoji, da iskrsava ispred nas (fenomen). Fenomenologija je istorija iskustva svesti. Stepeni uzdignuća izvesnosti do istine su:  
  • –svest uopšte (koja ima neki predmet kao takav)
  • –samosvest (za koju je predmet Ja)
  • –um, pojam duha (jedinstvo svesti i samosvesti)
   „Fenomenologija duha“-1806 Smatra se da je Fenomenologija duha jedno od najznačajnijih dela. Dijalektičko mišljenje počinje iskustvom da svet nije slobodan, odnosno da čovek i priroda postoje u uslovima otuđenja, da su nešto drugo nego što jesu. Načelo dijalektike nalaže da se stvari shvate u njihovoj stvarnosti, tj da se odbaci njihova puka činjeničnost. Osećaj je prisutan kod deteta i sa tim je počelo čovečanstvo.Tek kada se svest uzdigla ona se oslobodila od sveta. Taj momenat negativnog Hegel naziva žudnjom. Kad smo gladni žudimo za hranom, kada pojedemo hranu žudnja se ukida za jedno vreme. Na ovom stepenu naša svest je identična sa životinjskom, doćiće trenutak kada naša svest menja predmet svoje žudnje, ima drugu žudnju koja je prisutna samo kod čoveka. Kad je predmet jedne žudnje druga žudnja to je žudnja za priznanjem da drugi zna i da nas prizna. To je neophodno i nužno da svest uđe u borbu sa kojom dobija priznanje od druge svesti u toj borbi. U borbu ulaze obe svesti svesno, da budu uništene ili da unište jedna drugu. Ta borba ne bi imala smisla, ako iz nje ne bi izašle obe svesti. Ako bi jedna svest bila uništena onda druga svest ne bi mogla iznuditi priznanje od mrtvaca. Budući da su u borbu ušle obe svesti da bi bile uništene, jedna od ove dve svsti u toku borbe mora da izmeni stav, njen motiv nije da uništi ili da bude uništena već da izvuče živu glavu. Svest koja je promenila stav se pojavljuje kao ROB,a svest koja je izdržala u borbi bez promena  stava je GOSPODAR. Dobijamo dva centralna pojma: Gospodar i Rob. Gospodar je iznudio priznanje od roba ali nije s tim zadovoljan jer ga je priznao onaj koji je niži od njega. Onda gospodar stavlja roba između sebe i prirode. Gospodar nema neposrednog odnosa sa prirodom, njegove potrebe su posredovane preko sluge iz prirode. Rob dolazi do iskustva, pošto radi sa prirodom a gospodar ne jer ne služi.U radu rob uvek nešto negira, menja, njegovo iskustvo na temelju negativnog odnosa kaže da je u svetu sve prolazno.Svet se pojavljuje kao pozornica, gde se pojavljuju bića iz sveta, borave jedno vreme i odna silaze u ništa, to je iskustvo negativitet. Imajući ovo iskustvo rob dolazi do zaključka da u svetu nema ničeg večnog, ni gospodara ni roba.Ni služenje gospodaru nije večno, sa svešću da sve pada u ništa, rob dobija jedan oblik straha, do koga gospodar  ne može doći , jer ne služi. To je strah od ništa i to je najveći strah.Gospodar ne učestvuje u negiranju bića sveta. Ono od čega se gospodar plaši nije ništa, već je uvek nešto što se može identifikovati. Kako sluga vidi svoj odnos sa gospodarem? Gospodar zna da nije jedini, koji sebe smatra gospodarem, njega priznaje rob i sa svojim priznanjem rob vidi gospodara kao bitak za sebe, kao samosvest. Ovo priznanje je jednostrano, jer gospodar ne priznaje ljudsko stanje i dostojanstvo roba.On je priznat od nekog  koga  on sam ne priznaje. Gospodar nije ovim zadovoljan, jer ga priznaje neko ko njemu nije ravan.Egzistencijalan stav gospodara je u bezizlaznoj situaciji.Gospodar je gospodar samo jer je njegova žudnja ustremljena ne na stvari , već na drugu žudnju. Postajanjem gospodara on želi da bude priznat, ali samo ako drugog prizna robom. Rob je za njega životinja, ili stvar.Tako se njegova žudnja okreće ka stvari i on nije postao ono što je borbom hteo da postane :Čovek priznat od drugog Čoveka. Da podsetimo, rob dolazi do iskustva menjajući prirodu i postaje gospodar prirode. Ako ovo gospodarenje koje nastaje iz rada stvara nov svet nekog drugog čoveka, onda se ovo gospodarenje razlikuje od onog koje se razlikuje od gospodarevog. Ovo gospodarenje nema za cilj da napravi roba od drugog , već da ukine i roba i gospodara.Time bi gospodar i rob prestali da budu to  i postali ljudi.Cilj „ Fenomenologije duha“ priznavanje čoveka kao čoveka, odnosno ljudske istorije. Um i sloboda se međusobno pretpostavljaju:   –čovek je jedini u stanju da preoblikuje svoj  život –zahvaljujući tome što poseduje um, čovek je slobodno biće   U filozofiji istorije on prati razvoj svetskog duha, to treba da uradi kao rob za ukidanjem gospodara i roba.Ovde su akteri narodi , istoriju deli na: a) Drevni Istočni narodi (Kine, Indije itd.) još nisu znali da je duh ili čovek kao takav po sebi slobodan, zbog čega ljudi i nisu bili slobodni, već je to samo jedan bio slobodan (koji, usled toga i nije bio istinski slobodan, već samovoljan) b) Grci i Rimljanisu znali da su neki slobodni, ali ne i čovek kao takav, nego su mnogi ljudi smatrani robovima c) Germanski narodi su zahvaljujući reformaciji stekli svest o tome da je čovek slobodan kao takav, čime su dostigli krajnji cilj društvenog razvitka     Podsetnik Starogrčko shvatanje dijalektike Dijalektika kao reč dolazi od dve starogrčke reči: a) dialogos, što znači dijalog, razgovor, i b) tehne, što znači umeće, veština itd. Dijalektika, tako, u doslovnom prevodu znači veštinu vođenja dijaloga. Tu se, međutim, ne misli na bilo kakav dijalog, nego na dijalog u kojem se, putem argumenata dokazuje neka teza ili opovrgava neka antiteza. Dijalektika je, na taj način, vezana za saznanje. Ona predstavlja metod saznanja.      
Podeli:

Trackback from your site.

Ostavite komentar